Zivot je more, pucina crna.
45, Uzice, Serbia

Ako ista vredi
bilo je tvojih cetrnaest godina.
U tugi cu da osedim,
da te sanjam svake noci
jos zilion i jedan dan.
Da umirem dok zivim.
Da se smejem i da sivim.
I da svojoj deci o tebi
pricam price.

Sve mi manje svet
bez tebe odgovara.
Ako mogu,
ja bih da ne progovaram.
Da umrem,
da dodjem.
Da me prodje sto rove u meni
kao ranjena mecka
kad u mojoj glavi zazuji
naseg detinjstva zvecka.

Da pritisnem "turn off"
i ugasim sluh i vid,
pa pobegnem od samoce
kojom sam
zaheftana za zid.
Da prebolim ove rane
i bolove.
Da ne proplacem jos koji put
sve tvoje osmehe. I golove.
Medalje,
svako nase putovanje,
svako tvoje golicanje,
prepirke i smicalice.

Dusa mi se nadula k'o mehur,
pa hoce da eksplodira.
U glavi vraca film
-niz poslednjih ledenih dodira.
A delili smo krevet.
Hleb.
Casu vode.
Sad ne znam kud bih
ni da li da odem.

Ljudi oko mene
suvisna su stvar.
To je to. Ne mogu dalje.
Komplikovan kvar.
Ja ih psujem, ja im bezim,
napamet na druge rezim.
Nisam srecna,
al' se smejem !
Za sobom
samu sebe sejem.
Uzalud me bude svakog jutra
jos se ne budim
iznutra

18 vaatamisi
 
Kommentaarid

Kommentaare veel ei ole.
Lisa kommentaar, ole esimene!

Päevikud
Päevikute uuendamine toimub iga 5 minuti tagant.