Umeš ti tako da prstima umočiš u žutu boju i njima nespretno tapkaš po ovom sivilu...Da crtaš osmehe,poljupce,Sunce...
Da žvrljaš kao dete po tek okrečenom zidu...
I onda kažeš: "Uuuuuups,opet sam se zaigrala...Kasno je...Vreme je da idem..."
Ulepšaš crtež života i nestaneš...
A umeš i da nervozno prospeš bočicu tuša po mojim rukama,grudima,licu...
Onda se pribiješ uz mene da bi sve to preslikala na sebe...
Kao kada smo u školi presavijali parče papira,na jednu stranu stavljali boju
a onda drugu stranu preklapali da bi šara bila simetrična...
Umeš ti tako...