Mekanim obrisima uzdaha,svilenim zracuma čežnje ostaješ i nemo posmatraš konture srca koje se gube iz vidokruga.
Postavljaš bezbroj smislenih i besmislenih pitanja na koje odgovori nisu više važni.
U vremenu kada se prostiralo u beskraj i nedogled priče naših življenja nisu bile one prave.
Baršunaste uzdahe svilenim trenucima čežnje brzinom svetlosti potiskujemo.
Pamuk naših duša ostao je i dalje mekan, ali prazan …...
Istopio se sjaj u očima i uzdah izgubio svoj bol.
Pašlaik nav neviena komentāra
Atstāj komentāru, un uzsāc diskusiju!