Budi se jutarnjo sunce što je zaspalo na šumskom puteljku-
svojom toplotom opčarava prelepo svitanje posle prespavane
noći,
koje se širi ,daleko, do nečijih sklopljenih očiju u nepoznatom
pogledu.
Isprekidana svetlost među razgranatim granama, šuštanju trulog
lišća-
niz padine prošlosti, uronulo u poslušne sluge dalekom
traganju,
u poljima traženja nevidljive slike svog rođenog lika,svoje grešne
senke.
Tumara po tuđim dušama! odnoseći njihov nemir, razapeta ostavljena
da pati
raskrvaljena bludnim osećanjima ,dubokim zovom svog raskalašnog
nemira,
u svom slabašnom telu anonimnih reči.
There are no comments yet.
Leave your comment, start the discussion!