zastala sam na jednoj stanici života mog

spustila kofer težak od nošenja

pogledala ravno te u oči

i kao da mi se učinilo

da duša je dušu dotakla

ostala sam zaleđana

u tom prostoru punom dima

poda popljuvana …ljudi neumivenih lica

žena poderanih čarapa i lica bez lica

čekala sam vlakza Negdje …

vidjela sam tvoje košulje sa ostacima jeftinih ruževa

džepove natrpane svakojakim trofejima

od kojih mi muka bila

mislila sam jednom ćeš doći pred mene

stati i poželjeti da operem te kao novorođenče

u čiste bijele košulje miršljave

ljubavlju odjenem

i samnom da kreneš prema suncu

tamo gdje zraka toplinom miluje

tamo gdje potoci žubore, tamo gdje livada miriše

gdje život uistinu živi se …

nisam dugo shvatila da ta stanica je tvoja

stanica i samo u njoj umiješ da živiš

podigla sam svoj kofer i krenula

lakši je bio nego kada sam došla

otvorlia sam i pogledala …

bila sam pokradena

u kutu samo je stajalo požutjelo sjećanje

onako skvrčeno i jadano …

ostavila sam i to ...što će mi …

zar rane da otvara, da me podsjeća na taj izgubljeni

trenutak moga zamišljenog u tebi postojanja

na tu jednu stranicu knjige moje između korica života

podigla sam ruku na pozdrav iz vagona

vlaka koji je upravo kretao i naglo je spustila

nisam imala koga pozdraviti …

pogleda uprta u daljinu na rascvjetaloj livadi

ugledala sam poruku

…ne brini …ti ćeš živjeti…