Kada se noći zavuku u podsvijest sve do sjećanja,
poželim se pretvoriti u urlik da odjeknem u noći,
da branim ovo malo radosti što mi svojim
postojanjem nosiš, ovu melodiju noći.
Razum obilazi scenu s dužnim poštovanjem, a
strah se uvukao u kosti, čežnja dršće kao ptičje
grlo, kao pjesma naglo prekinuta! Sva moja ljubav
usred nepregledne ceste kisne, nad mojim dahom
sijevaju tek tvoje samilosne oči....
Bacam sve riječi noćima, navikao na samoću,
na dane bez vjetra, na mirne luke ovoga svijeta,
ja plašim se bure koju sa sobom nosiš, plašim se
vatre koja sija iz očiju tvojih, i mami me da je
dodirnem jer toliko si nestvarna, toliko su nestvarne
riječi tvoje!
Ti nisi u sebi, jer ti nema kraja, ti si pobjeda,
ljepota, otkriće, jer tebi sam jedino znao do srca
pjesmom prići i zaustaviti život, da te ne zaboli tišina
i trag što ostaje, slika što se stvara, pogled koji priča,
tješi, razgovara, voli i gleda duboko... ©
Kommentaare veel ei ole.
Lisa kommentaar, ole esimene!